Osećanje pristojnosti

    Robert Rid

    I pored raznih "očiju" stalno uprtih u nebo,teleskop Habl prvi je primetio taj srebrnkasti objekat.To nešto što se ukazalo, doduše visoko iznad naših glava,bilo je izuzetno veliko i kretalo se brže nego bilo šta što je ljudska ruka do tada napravila.

    -Sigurno se radi o objektu koji nije sagradio čovek - uveliko se govorkalo sada ne samo u krugovima astronoma i astronauta.-Mora da je u pitanju automatski vođena letelica,bez posade,koja se kreće snagom fotona...

    Iako se ta letelica silovito približavala Zemlji preteći da se sruči na našu planetu,novinari su s pravom ubedili javnost  da nema opasnosti od veće katastrofe.Oni koji su živeli na severnoj hemisferi ubrzo su bili u prilici golim okom da vide taj srebrnkasti objekat.ostatak sveta pomno je pratio događaje na televiziskim ekranima.

    Ispostavilo se da se ne radi o letelici već o ogromnoj konstrukciji koja je,kao najfinija paukova mreža,prekrila čitavo nebo. Pre nego što je počela iznenada da se raspada u hiljade komada,iz predostrožnosti je obustavljen sav avio-saobraćaj. Kada se ta blistava mreža sasula u paramparčad,nije bošlo do znatnijih oštećenja.Ona se,jednostavno,pretvorila u pljusak čestica koje su tu i tamo razbile pokoji prozor,ošamutile poneku pticu,ali su se uglavnom sručile i slile u reke,jezera,okeane.

    Ubrzo se ipak ispostavilo da je jedan deo,znatno veći nego ostali,pao negde kraj obala jezera Superior.Na lice mesta,pored ljudi koji su direktno od američke vlade dobili nalog da podrobno ispitaju slučaj,bile su prisutne i brojne televizijske ekipe. Zahvaljujući kamerama,čitav svet video je ono o čemu su svit do tada samo snjali,o čemu su snimljeni svi oni silni filmovi i napisane naučnofantastične priče.

    Na podu razmrskane letelice ležalo je,bilo je to sasvim očigledno,vanzemaljsko biće.U stvari,gužva nečega što je podsećalo na udove kojim je taj bošljak iz svemira mlatarao po vazduhu.Iako se nije videlo da biće ima glavu.,samim tim ni usta,čuo se taj jeziv zvuk.Prodorni krik vanzemaljca ispunio je milione domova širom planete.

    U blizini mesta gde je otkrivena letelica sa vanzemaljcem preko noći je izgrađena letelica u koju su pristup imali samo ljudi sa posebnim propusnicama.Čitavo područje ubrzo je raščišćeno od nepoželjnih radoznalaca,televiziske ekipe zamoljene su da napuste mesto događaja iz bezbednosnih razloga.Izveštaje o "stanju zdravlja" došljaka iz svemira više nije pratila slika.

    Jedan od čuvara te svojevrsne laboratorije-bolnice bio je i iskusni marinac po imenu Kaleb.Bio je to čovek koji je,čak i da nije bio u uniformi,delovao kao neko ko ima veze "sa zakonom".Svoju dužnost shvatao je bukvalno,uostalom,zato je i izabran za čuvara,i u labarotoriju nije puštao nikoga dok mu ne pokaže propusnicu.

    Stajao je on tako na ulazu neprestano postavljajući sebi istoo pitanje.U poslednja tri dana,otkako je na dužnosti,viđao je različite ljude,na desetine njih,očito najumnije glave ove planete,kako ulaze i izlaze potpuno izbezumljeni zbog sudbine jedne,tako je bar on mislio,najobičnije svemirske bube.Nije mu bilo jasno zašto tolika pometnja zbog bića koje je očigleno bilo na samrti,u najstrašnim mukama.Uostalom,mislio je Kaleb,jedino je važno da naša planeta nije ni u kakvoj opasnosti. Čemu onda tolika strka zbog bića kome,bar po kricima koji su neprestano dopirali do njega,nije bilo spasa?

    Tek kada mu se obratila žena koju do tada nije video,Kaleb je shvatio da mu je,što se do tada nije događalo,popustila pažnja.prestavila mu se kao doktorka Hilton i pokazala propusnicu.

    -Da li bih mogao nešto da vas zamolim? - Kaleb je i sam bio zapanjen slobodom koju je sebi dao.-Stojim ovde već treći dan i slušam te jezive urlike.Voleo bih da me uvedete unutra,da tu bubu vidim i izbliza.

    Doktorka Hilton,koja je već zakoračila u prostoriju,vratila se i znatiželjno pogledala marinca.Videlo se da je bila iznenađena zahtevom stražara,i to toliko da mu ništa nije odgovorila,samo ga je pustila da uđe pre nje prethodno se uverivši da je Kaleba zamenio drugi marinac.

    Unutar prilično prostrane laboratorije muvalo se na desetine ljudi.Prostorija je bila ispunjena jakom svetlošću,sa svih strana čuo se zvuk različitih "mašina" koje Kaleb,sasvim razumljivo,nije prepoznavao.Pomislio je da su to najsavršeni uređaji kojima je čovečanstvo u tom trenutku raspolagalo.Mašine ga nisu zanimale,bilo mu je samo važno da se suoči sa vanzemaljcem,da vidi zašto on tako jezivo zapomaže.

    -Buba užasno pati - Kaleb je,opet iznenađen svojom smelošću,rekao doktorki Hilton.

    -Sigurni ste u to? - doktorka ga je pogledala i dalje ne skrivajući iznenađenje što se "običan" marinac bavi nečim što nije njegov posao.

    Čudnog li odgovora,pomislio je Kaleb.Zašto ga uopšte tako nešto i pita kad je bilo sasvim očigledno da biće iz svemira proživljava najstrašnije muke.Skupivši snagu,upitao je zašto vanzemaljcu ne daju morfijum i ublaže mu bolove.

    -Zašto baš morfijum,Kalebe? - doktorka Hilton približavala se marincu da bi na propusnici koja mu je visila na reveru pročitala njegovo ime.-Morfijum bi možda tebi pomagao,ali ne i ovom biću čiji je DNK sasvim drukčiji od našeg,ljudskog. Razumeš?A ni organi mu nisu kao naši,neke ne prepoznajemo,drugi su,na neki način,ipak slični našim.Ova "buba",kako ti kažeš poseduje tri srca koja su,i to sva tri,mrtva po onome kako mi gledamo na organe.Proučavali smo mu i kožu i utvrdili da se,opet po zemaljskim merilima,radi o biću starom bar hiljadu godina...- doktorka je zastala načas,očigledno i sama iznenađenja što sve te detalje navodi potpuno neupućenom čoveku.

    Praveći se da nije primetio da je doktorka naprasno zaćutala,Kaleb je postavio sasvim umesno pitanje:"Da li će ova buba preživeti?"

    -Budući da je mašinerija koja je ovom vanzemaljcu i omogućivala da opstana gotovo sasvim uništena,izgledi su mu gotovo ravni nuli.A da ga zamrzavamo pa zatim proučavamo kad nam tehnologija bude savršenija,ne vredi.Do sad ni zamrznutim ljudima nismo uspeli da pomognemo,odnosno ne znamo šta bi sa njima bilo kad bi ih odmrzli - doktorka Hilton nastavila je da objašnjava Kalebu što jednostavnijim rečnikom,kao da ju je ganula tolika ljudska briga.

    -Doktorko,izvinite što vam dosađujem,ali recite mi još nešto - Kaleb nije odustajao.-Gde je ovoj bubi smešten mozak?

    -Vidite,ono mu je glava - doktorka Hilton pokazala je na vanzemaljca koji je ležao na nečemu što je podsećalo na hirurški sto,prikačen na razne "cevčice".-Ispod toga što smatramo njegovom glavom nalazi se mozak,u delu koji bismo mi nazvali grudima.

    Doktorku Hilton neko je u tom trenutku pozvao i ona se udaljila od hirurškog stola ostavivši Kaleba da stoji i posmatra "bubu" koja nije prestajala da mlatara brojnim udovima.Na svakih desetak minuta taj vanzemaljac,prikovan različitim aparatima za sto,ispuštao je tako jezive krike da se činilo da se čitava laboratorija trese od njegovog zapomaganja.

    Kaleb je stajao tik uz vanzemaljca.U blizini nije bilo nikoga ko bi prozreo marinčeve namere.Ko je,uopšte,mogao i da sanja šta ovaj smera?

    Na suđenju se Kaleb pojavio sam.Odbio je da uzme advokata koji bi ga branio.

    -Šta sam drugo mogao da uradim?- Kaleba su snimale kamere svih svetskih televizija,suđenje je pratilo na stotine novinara. -Čim sam shvatio da buba užasno pati i da joj nema spasa,odlučio sam da joj prekratim muke.Zar to nije jedino što je trebalo da se uradi?Kad mi je doktorka Hilton objasnila da se mozak ove bube nalazi u predelu grudi,izvadio sam revolver i ispraznio čitav šaržer...- Kaleb je zaćutao na tren.

    -Znate,odrastao sam na jednoj farmi u Minesoti - nastavio je zahgledan u zamišljenu tačku pred sobom.-Bio sam dete kad su mi rekli da mi je otac teško bolestan.Ja tada nisam ni znao šta znači rak,u kakvim mukama od njega umiru.Jednog dana otac me je pozvao da popriča sa mnom.Objasnio mi je da ljudima pomažeš dok to ima smisla.Onog časa kad se nađu na velikim mukama,treba ih prekratiti.Kad su mi narednog dana rekli da mi se otac ubio,nisam patio,shvatio sam da je to bilo jedino rešenje,da je pomogao i sebi i svima nama - Kalebu je prepukao glas.Više reč nije izgovorio.

    Kad je sud saopštio da Kaleb treba da odleži pet godina u zatvoru,marinac ni tada ništa nije rekao.Nije razgovarao ni sa ostalim kažnjenicima kad je dospeo u tamnicu.Obavljao je svoj posao trudeći se da se svima sklanja s puta.

    Po isteku kazne vratio se na staru porodičnu farmu na kojoj niko više nije živeo.Dane je provodio trudeći se da ima što manje dodira sa svetom.Odbijao je da primi bilo koga,posebno mnogobrojne novinare koji su ga,vremenom,ostavili na miru.

    Tako je u samoći živeo dvadeset godina,sve do onog dana kada su mu se,sasvim nenadno,u dvorištu pojavila vojnička kola sa dvojicom marinaca i pukovnikom koji je Kalebu naredio da smesta krene s njim.U duši i dalje vojnik,Kaleb se nije potrudio čak ni da sazna zašto ga i kuda vode.

    -Ne pitaš za razlog naše posete - pukovnik se konačno,kad su već uveliko odmakli od kuće,obratio Kalebu.

    -Mora da je nešto važno čim ste se,posle tolikih godina,mene setili - Kaleb se pravio nevešt.

    -Ti ili si zaista poludeo od tolike samoće ili se namerno praviš lud,vojniče - pokovnik je bio oštar.-Hoćeš da mi kažeš šta se događa ovih dana?

    -Zaista ne znam na šta ciljate.Nemam televizor te i ne slušam vesti,rano ležem,nikoga neviđam,ni sa kim se nedružim...

    -Nisi ni morao da imaš televizor da bi video,i to golim okom,kako se na Zemlju,bar do sada,spustilo preko letelica iz svemira,sličnih onoj koju si i sam video pre dvadeset godina.

    -Ali,molim vas,zašto bi to imalo ikakve veze sa mnom,šta je to što vi hoćete od mene?

    -Mi od tebe i nećemo ništa,ali su zato oni izričito zahtevali da te nađemo i dovedemo što je moguće pre.Baš tebe,verovao to ti ili ne!

    -Ja sam ubio jednog od njihovih,pretpostavljam da oni sada traže osetu,zar ne?

    -Vojniče - na pukovnikovom licu prvi put se pojavilo nešto što je ličilo na osmeh - nisi u pravu,ali ni približno.Najmanje što žele je da te ubiju.

    Kada su se,posle više od pet sati vožnje,konačno dovezli do mesta gde su,po pukovnikovim rečima,vanzemaljci oformili neku vrstu svog štaba,Kaleb i dalje nije mogao da objasni sebi zašto su baš njega pozvali ako nisu imali nameru da mu se svete.

    Iz mništva sveta koji ga je dočekao izdvojila se starija gospođa koju je kaleb prepoznao tek kad mu je rekla da su se već sreli,da je ona doktorka Hilton.Ona mu je odmah objasnila da vrhovni komandant te mnogobrojne posade letelica koje su se spustile na Zemlju želi što pre da ga upozna.

    -Ali,doktorko,ja baš i nemam neku preteranu želju da se upoznam s tom...- Kaleb je zastao u pola rečenice očigledno shvativši da bi bilo neumesno da tako uvaženog posetioca iz svemira ponovo nazove bubom.

    -Pre svega,ne radi se o njemu,već njoj - doktorka Hilton gledala je Kaleba kao da je on vanzemaljac.Bilo je jasno da ne može da bilo ko na ovom svetu ne želi da upozna došljaka iz vasione,posebno ako taj došljak izrečito traži da vidi njega.

    -Ali,zašto baš ja? - Kaleb nije krio iskreno zaprepašćenje.-Ne spadam u posebno pametne i inteligentne osobe,naročito ne ukoliko se uporedim sa svima koji su se ovde okupili,a siguran sam da su prisutne sve same umne glave,najumnije moguće,nije li tako?Ti vanzemaljci treba da razgovaraju s vama naučnicima,sa osobama koje se bave svemirom,drugim svetovima...

    -Njih to ne zanima,kako ne shvatate? - doktorka Hilton izgubila je strpljenje.-Oni svakog od nas mogu da podmlade onoliko koliko to želimo,mogu da nas učine toliko pametnim da bi naš koeficijent inteligencije bio kao da mislimo glavom ne jednoga,već dvojice najgenijalnih ljudi...

    -Ako je već tako kako kažete,tek onda ne razumem zašto žele sa mnom da se susretnu.

    -Svih ovih godina oni su proučavali kako živimo mi,Zemljani - doktorka Hilton obraćala se Kalebu kao da se radi o detetu. -Izdržali ste suđenje,zatvor,živeli sami tolike godine...Pokazali ste da se izdvajate od ostalih.I ne samo to.Njima nije teško da stvore inteligenciju,oni je,jednostavno rečeno,uzgajaju kao što mi uzgajamo biljke.Ono što ne mogu da stvore to su osobine koje vi posedujete.Redak talenat koji su nazvali - osećanjem pristojnosti.